Šumsko industrijsko poduzeće "Šamarica" nekada simbol razvoja danas uništena tvornička olupina u centru Dvora

Od nekada velikih krajiških tvorničkih giganata ostali su samo oronuli dimnjaci koji se sve više, kroz godine saginju ka zemlji, sve bliže devastiranim zgradama gdje se nekada odvijala proizvodnja i huktale mašine isprekidane galamom tadašnje radničke klase. Tu se gradila  zajednička budućnost mjesta i njegovih ljudi, isprepletena s brojnim padovima, ali svakog puta s nadom u bolje sutra. Jedna od tih priča krajiškog vaznesenja i propadanja je i priča o rađanju i uništenju Šumsko industrijskog poduzeća «Šamarica» u Dvoru.  Svojim položajem u samom srcu Dvora, ŠIP je predstavljao spomenik istrajne borbe i pobjede života na uništenoj zemlji od zla Drugog svjetskog rata. ŠIP je svojim imenom podsjećao i danas podsjeća, na slavne dane NOB-a, otpora koji se stvarao protiv ustaškog terora u obližnjoj, slabo poznatoj Šamarici, dijelu naveliko poznatije Zrinske gore.

ŠIP je do devedesetih rastao i razvijao se, othranio i odškolovao generacije i generacije đaka i studenata, zapošljavao djecu svojih radnika, stvarajući jedan čvrsti i neprekidni proizvodni i životni lanac. Ljuban Milaković, došao je u ŠIP 1981. godine, imao je svega 21 godinu. Ali ŠIP je bio dio njegovog odrastanja, dječjeg sna, jedne velike tvornice u kojoj radi njegov otac. Svaki dan slušao je od oca Milana ŠIP-ovske priče: kako se gradi ŠIP, proširuje na jako močvarno zemljište, kakav je put od stabla, trupca na kamionu, sušenih letvica do parketa, i još kao dijete vidio sebe u tom proizvodnom lancu.

Nekad 650 radnika

Njegov otac zaposlio se u ŠIP-u 1961. godine sa svojih 19 godina. Bio je dio generacije koja je gradila ŠIP za buduća pokoljenja. «Bila su tri proizvodna pogona, stolarija, pilana i parketara, zatim stovarišta rezane građe, oblovine, gotovih proizvoda, uslužne djelatnosti, viljuškari, prateće zgrade…  Radilo se u dvije smjene: od šest ujutro do deset navečer. Radnici su imali organizirani prijevoz. Rezana i sušena građa izvozila se uglavnom u Italiju i Grčku. Tržišta zapadne Evrope, Njemačka, Francuska, Belgija i Velika Britanija, bila su konačne destinacije proizvoda ŠIP «Šamarice», dok se parket izvozio čak u Egipat», nabraja samo neke od uspješnih poglavlja u razvoju dvorskog ŠIP-a njegov nekadašnji zaposlenik Ljuban Milaković. ŠIP je u svojim najboljim danima zapošljavao i do 650 ljudi. Međutim, stigao je rat devedesetih i sva stradanja koje je sa sobom nosio. Proizvodnja u ŠIP-u međutim nije se prekidala.  «Za vrijeme rata nije radio pogon stolarije, nego samo pilana i parketara, kao i prateća sušara i kotlovnica koja je izgrađena pred sam rat s kapacitetom da može grijati cijeli Dvor.  Proizvodnje nije bilo, jedino kada nije bilo struje. Kada nije bilo opće mobilizacije, postojala je radna obaveza u ŠIP-u, a kada je proizvodnja to zahtijevala, pomagali su i bivši zaposlenici koji su bili u penziji. Poseban teret života i opstanka ŠIP-a u ratno vrijeme iznijele su žene. Sve se radilo, da ŠIP opstane, jer se znalo ako on stane, staje i život u Dvoru», prisjeća se Ljuban ratnih nastojanja održavanja proizvodnje. ŠIP je Oluju dočekao s upaljenim strojevima i velikom količinom rezane oblovine.  Desilo se ono, što se desilo i ostalim krajiškim tvorničkim postrojenjima. Odmah nakon Oluje pokradeno je sve što se moglo nositi i natovariti. Ostali su jedino veliki strojevi u pilani, sve ostalo je bilo ispražnjeno. U godinama nakon Oluje ništa se nije poduzelo kako bi se oživilo dvorsko područje. Dobro se znalo da kad bi ŠIP počeo raditi a i zbog prijeratnog značaja i simbola, radno aktivno stanovništvo masovno bi se vratilo, što očito nije odgovaralo tadašnjoj politici.

Pokušaj spašavanja

«Za razliku od susjednog Majura gdje su Hrvati povratnici sačuvali svoje proizvodne pogone, svoju pilanu, u Dvoru se nastojalo sve sistematski razvući i uništiti. Nikome tih godina u Dvoru nije bio interes da ŠIP jednog dana počne raditi jer je hrvatsko povratničko stanovništvo uspjelo zasjesti i zaposliti se na prazna činovnička mjesta u općini, policiji, školi, i kome bi onda u interesu bilo čuvati tvornička postrojenja», ističe Ljuban Milaković koji je prvi put u krug ŠIP-a ušao 2002. godine. Tražio je svoju radničku knjižicu. U cijelom krugu ŠIP-a od 4.000 hektara samo je jedna kancelarija bila sređena, sve ostalo je bilo devastirano, ispreturano. Jedini koji je pokušao spasiti ŠIP bio je bivši profesor u srednjoj šumarskoj školi u Dvoru Grga Čamber. On je 2000. godine od Fonda za privatizaciju kupio ŠIP. U devastirane hale uložio 200.000 kuna i pokrenuo proizvodnju za 46 radnika. Izgledalo je da za ŠIP ima nade. No, oštre rašlje administracije i stroga pravila igre brzo su sustigli ranjivi ŠIP i problemi su nastali. «Računao sam da ću dobiti kredit kojeg nam banke nisu htjele odobriti zbog neriješenih zemljišnih odnosa, ali nekako smo se snalazili i preživjeli  tri godine. Morao sam Hrvatskim šumama dati bankovnu garanciju, uslijedili su još neki dugovi; jedan nas je kupac prevario za 100.000 tadašnjih maraka. Iz tih problema mogli smo se izvući zahvaljujući jednom kupcu zainteresiranom za hrast, ali od Hrvatskih šuma nismo nikako mogli dobiti tu sirovinu. Sav hrast iz ovih šuma dobivao je Majur iako im je u dvorištu pilane stajalo 1.000 kubika trupaca. Oni su i dalje izvlačili hrast, dok smo ga mi dobivali na kapaljku, što je i otvorilo početak kraja. Ubrzo je proglašen stečaj, a u tom trenutku u dvorištu ŠIP imali smo proizvode u vrijednosti spornih dugovanja. Nudili smo da ćemo u roku od 15 dana vratiti sve radnike na posao, samo da nas skinu sa stečaja. Tražili smo da nam odgode plaćanje duga na dva mjeseca, ali nisu htjeli ni razgovarati. Dug je iznosio 570.000 kuna i bio je star šest mjeseci. Mnogima se to oprašta, čak i mnogo, mnogo više, a za nas je po hitnom postupku donesen stečaj.  Bio sam pozvan na prvo ročište i kada sam htio obrazložiti situaciju, sudac me prekinuo i rekao da više nemam pravo govora», svjedoči o posljednjoj fazi propasti ŠIP-a Grga Čamber.

Završni udarac

I ono što se u godinama nakon Oluje nije moglo odnijeti, dočekalo je svoj kraj  2008. godine pod gvozdenom šakom stečajnog upravitelja koji je strojeve pilane, pred očima razočaranih i nemoćnih Dvorljana, sasjekao u staro željezo. Bio je to zadnji, onaj  najbolniji udarac stanovnicima Dvora. «U bivšem pogonu ŠIP-a u proteklom razdoblju pokretala se proizvodnja od raznih investitora i podinvestitora, ali samo za određeni period ili za prorez određene količine drvne mase, tako da se pokretao samo mali segment bivše proizvodnje. Rad s pauzama išao je sve dok nije došlo do stečaja s kojim je definitivno zapečaćena sudbina bivšeg dvorskog giganta, jer su rasprodani svi preostali strojevi kao i dio montažnih objekata. Odnosno sve što se moglo unovčiti da se vjerovnici naplate», ističe načelnik općine Dvor Nikola Arbutina. «Sada je stanje u Šamarici kao da ste došli u potpuno razrušeni grad, nema ni jednog stroja, nema struje, čak su izvlačili kablove ispod asfalta. Oskrnavili su ŠIP, ogoljeli sve. Stvarno nekorektno. Učinjeno je ono što ne bi nitko živ učinio. Čak je demontirana najnovija, poluotvorena hala od 150 kvadrata, i prodana je, iako se po ugovoru to nije smjelo učiniti. Tri puta sam zvao policiju da poduzme nešto, da vide što se događa, govorio sam da se to tako ne može. Ali nitko nije prstom mrdnuo. Išao sam čak i do tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića koji me je spojio sa svojom savjetnicom za gospodarstvo, ali od koje nikada nisam dobio nikakav odgovor», jada se Grga Čamber. Tokom stečajnog postupka, igrom slučaja ili srećom u nesreći, ŠIP je završio u vlasništvu DAB-e, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka. Time možemo reći da je dobio još jednu šansu za oporavak, ukoliko država pokaže dobru volju jer većina nekadašnjih privrednih kapaciteta na području općine završilo je u rukama privatnih osoba koji su  došli do objekata po povoljnim uvjetima, a ništa za njih nisu učinili osim što čekaju vremena za neku bolju zaradu.

Prazne hale

U borbu za ŠIP 2010. godine uključila se i općina Dvor. «Sva ova dešavanja odvijala su se pod budnim okom naših sugrađana kojim nije jasno kako današnja Općina ne može imati utjecaj na sva ta dešavanja. Pokrenuli smo inicijativu da DAB daruje prostor ŠIP-a Općini za osnivanje poduzetničke zone,  ali smo dobili negativan odgovor. Razgovore smo nastavili tokom prošle godine kada je raspisan natječaj za prodaju tog prostora s početnom cijenom 3,5 milijuna kuna koja je šest ili sedam puta veća od tržišne cijene, za koju nije došla ni jedna prihvatljiva ponuda», ističe Arbutina i napominje da se prostor nalazi u samom centru Dvora za koji je Općina posebno zainteresirana i ima viziju što s njim uraditi. «Spremni smo preuzeti sve obaveze što se tiče uređenja, izrade projektne dokumentacije, pa i kupnje pod prihvatljivim uvjetima, ali po tržišnoj cijeni. Ali, to je samo jedan od prostora kojim gospodari država, a općina u svom vlasništvu nema niti jedan i pitam se po čemu neke sredine imaju potrebu za gospodarskim zonama a drugi nemaju», pita se načelnik Dvora. Grga Čamber, poslije svega kaže da je jedini cilj kompletnog procesa  da se privreda u Dvoru uništi i da se zatre svaki njen trag. «Prva procjena sudskog vještaka dok je ŠIP još bio u funkciji iznosila je 9 milijuna i 700 tisuća kuna. Devastirani ŠIP sam kupio za milijun kuna od Fonda za privatizaciju, a sada kada je ogoljen i devastiran i totalno bez funkcije košta tri milijuna kuna», zaključuje Čamber. «Prazne hale sada trunu i pitanje je koliko ih je moguće staviti u funkciju ili ih je bolje srušiti. Kada god prođem kraj ŠIP-a, pogled mi po navici pobjegne na moju kancelariju, na moj prozor, i uvijek me nešto tamo vuče. Nekada nas je ŠIP držao na ovom mjestu i tjerao dalje», zaključuje Ljuban Milaković, samo jednu od brojnih ljudskih priča koje su nedjeljive od priče o ŠIP-u «Šamarica» kao što je za nju pupčanom vrpcom vezana i sudbina samog Dvora.

Komentari: