Kronologija propadanja tvorničkih pogona od Knina preko Gline do Dvora i Kostajnice

Od Knina do Dvora i Kostajnice, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, nicala su tvornička postrojenja. Bilo je to zlatno doba u kome se s punim optimizmom gradila budućnost koja se neće dogoditi. Rađanjem tvorničkih pogona i razvijanjem proizvodnje, razvijala su se i krajiška mjesta. Radilo se i proizvodilo u dvije, a u mnogim postrojenjima i u tri smjene.

Proizvodi su svojom kvalitetom lako nalazili put do kupaca u svim krajevima tadašnje Jugoslavije, a uspješno su prodavani i na tržištima zapadnoevropskih zemalja, tadašnjeg SSSR-a, Dalekog istoka i arapskih zemalja. I taman kada su se dotadašnja nerazvijena krajiška područja podigla u mjesta dostojna života, stigao je rat devedesetih. Međutim, čak ni tada strojevi tvorničkih postrojenja nisu se gasili. Skučeno tržište koje se oslanjalo uglavnom na Srbiju, neposredna blizina ratnih djelovanja, nije utjecala na zastoj proizvodnje. Vjerovalo se u rad i proizvodnju i ljudi su imali osiguranu egzistenciju. Nije bila rijetkost da se čak i u tim, ratnim vremenima ulagalo u proizvodnju, da su se ta  tvornička  postrojenja širila i nadograđivala.

Egzodusom u Oluji 1995. godine, vrata tih poduzeća, s punim zalihama sirovina i gotovih proizvoda, ostala su otvorena novim gospodarima koji su se o zatečenoj imovini brinuli kao o nečemu tuđem. Očuvani industrijski pogoni pretvorili su se u free-markete u koje se stihijski ulazilo, biralo, uzimalo i nije naplaćivalo. U kronologiji propadanja uslijedila je privatizacija. Opljačkane i opustošene tvornice dobivale su svoje nove vlasnike koji su se mijenjali, kao nekada proizvodi na njihovim trakama. Iz te privatizacije, krajiški tvornički pogoni izašli su još više ojađeni i kao takvi pali u ruke stečajnih upravitelja koji su obavili zadnji čin uništenja. Rezultati tog procesa uništavanja nekada jakih i modernih tvorničkih pogona vidljivi su gotovo u svakom krajiškom mjestu. U svemu tome, ljude koji su ta postrojenja gradili i decenijama u njima radili i čuvali ih kao blago u nasljeđe svojoj djeci, nitko ništa nije pitao. Za dionice i otpremnine nisu ni čuli. Priča je to brojnih velikih tvorničkih imena.

Fatalna privatizacija

Ovog puta nećemo spominjati one velike: NP «Plitvice», Jugoturbinu, Željezaru Sisak, Gavrilović, Kamensko, gigante koji su izvore svojih sirovina i radne snage nalazili po krajiškim selima. Spomenut ćemo one male, čije propadanje i uništenje je bilo nevažno za stranice crne kronike naših medija: Agroprerada Knin, Dinara Knin, Jadrantrans, Kninjanka, Mladost, Krka, Jadran-metal Kistanje, Ponos iz Ervenika, Lika mlin, pogoni Šimeckog i Kamenskog u Gračacu, Kožara Gračac, Metalna industrija MIG Gračac, Prvi maj Gračac, Srebrenica, Una, Talija i Ličanka iz Srba, drvna industrija Plješevica, Likatrans, Visočica Donji Lapac, SAIT- i INVAPLAST iz Udbine, Likagraf iz Korenice, pamučna industrija i prehrambena industrija Glina, ŠIP «Šamarica» iz Dvora, tvornica keramičkih pločica Rujevac, tekstilni pogon «Pounje», Štamparija u Hrvatskoj Kostajnici… i još mnogi drugi. Bez obzira gdje se nalazili nekadašnji krajiški pogoni, sudbina im je bila ista i zapečaćena hrđom.

Podugačak je spisak nekadašnjih tvorničkih giganata u Zvonimirovom gradu gdje je prije rata bilo zaposleno 12.000 Kninjana. Samo tvornica vijaka brojala je 3.200 zaposlenih, a zatim kninsko željezničko čvorište, jedno od najvećih u tadašnjoj Jugoslaviji 2.800 zaposlenih. Današnji saldo zaposlene radne snage Knina je 320 zaposlenih u tvornici vijaka i 180 u Knaufu, u prostoru nekadašnjeg Knin gipsa na Kosovu. 

- Nema više tvorničkih pogona koji bi stvarali i proizvodili neku novu vrijednost. Knin je postao groblje industrije koje je proizvela fatalna privatizacija. Sve što se moglo srezano je i prodano u staro željezo i to su bili posljednji trzaji vlasnika koji su poput tornada prošli našim pogonima i ostavili ih u totalnom raspadu. Sada ti opustošeni pogoni izgledaju kao u holivudskim filmovima: prazne hale i samo im fale američki policajci da jure ove kriminalce, ističe zamjenik gradonačelnika Željko Džepina i dodaje da su poslije Oluje svi strojevi bili u funkcionalnom stanju što dokazuje i Dinarka, Agroprerada i tvornica vijaka koji su ubrzo poslije Oluje počeli s proizvodnjom. Stanje djelomične proizvodnje trajalo je sve do 2000-te godine kada je na vrata onih koji su uspijevali da se održe u životu zakucala privatizacija.
Veliko željezničko čvorište bio je i Gračac sa 600 zaposlenih. Danas na toj željezničkoj stanici samo tri puta dnevno staju vlakovi za jug. Gračačka industrija nakon Oluje je opljačkana, spaljena i sahranjena. Samo gračačka kožara nije prošla tu sudbinu i u njenim prostorima danas se prerađuje riba, dok se u dio prostora nekadašnjeg Kamenskog uselio trgovački lanac Kerum koji ga je u privatizaciji otkupio.

Rezervati za lov

- Najinteresantnije je da su te firme za vrijeme rata i izolacije zapošljavale ljude, uspijevale osigurati uslove za proizvodnju i opstajale. Nije mi jasno zašto nova vlast nije zaštitila te tvornice od masovnih pljački. Jer ako su jedni otišli, došli su neki drugi koji su trebali samo upaliti stroj, prodati zalihe i proizvode koji su već bili na skladištu i nastaviti proizvodnju. Ne znam zašto nitko nikada nije postavio to pitanje i zašto tim povodom nije pokrenuta nikakva istraga, jer u pitanju je  4-5.000 radnih mjesta, poručuje načelnik Gračaca Goran Đekić.

- U toj nazovi privatizaciji dionice su isplaćivane radnicima koji nisu bili dioničari tih tvornica. Ne može netko tko je stigao u Gračac 1996. godine biti dioničar naših tvornica. Pravi dioničari su oni koji su te tvornice gradili, utkali u njih 20-30 godina svog života i rada i sačuvali ih tokom rata. Nažalost, te nitko ništa nije pitao. Tek poneki naš povratnik raspitivao se za svoje dionice, ali dobivao je odgovor da je izgubio pravo jer se šest mjeseci poslije Oluje nije pojavio na radnom mjestu, objašnjava Đekić.

Prilikom privatizacije ništa se nije pitalo ni Đure Popovića, jednog od bivših direktora DIP-a, Drvne industrije Plješevica iz Donjeg Lapca koji je za vrijeme stečaja završio kao čuvar pilane. Popović se iz izbjeglištva vratio 1997. godine i sve vrijeme gledao propast tvornice koja je bila pokretač života ovog ličkog mjesta.

- Možete misliti 37 godina sam proveo u DIP-u. Lično sam proživljavao svaki njegov uspjeh, ali najteže mi je gledati ovo propadanje. Grč mi je u grlu svaki put kada prolazim pokraj pogona gdje sam zaradio penziju. Koliko je porodica živjelo od tih zidova, koliko je djece odškolovano… Država nas je ponizila i našu industriju bacila na koljena. Za državu ovo su zaostali krajevi, rezervati za lov i čuvanje ovaca i koza, ali mi, domaći ljudi, dobro znamo da naši krajevi imaju potencijala… Ovdje se nekada razvijala uspješna industrija koja je zapošljavala 400 radnika i svoje je proizvode izvozila čak u Egipat, ističe nekadašnji direktor DIP-a Đuro Popović.

Pljačka narodne imovine

Međutim, da je i u slučaju DIP-a bilo malverzacija tokom privatizacije i poslije, ističe poslijeratni načelnik općine Donji Lapac Ilija Obradović.

- Poslije Oluje DIP je privatiziran, po kojim kriterijima, Bog sveti neka znade, a zatim je otišao u stečaj 2000. godine. Novi vlasnik je u nekoliko navrata počinjao s radom, ali svaki taj početak završavao je neuspješno, kaže Obradović.

Ista sudbina zadesila je privredne pogone na Kordunu gdje valja istaknuti bivše pogone «Josipa Kraša» i «Ive Lole Ribara» u Krnjaku, pogone Jugokeramike i Jugoturbine u Vojniću.

- Ovo područje prije rata nije počelo cvjetati, nego je procvjetalo. Planirali smo graditi još jednu tvornicu. Četiri-pet kilometara putovali smo do svog radnog mjesta i mogli smo paralelno održavati domaćinstvo, baviti se poljoprivredom. Tokom poslijeratnih godina, na Kordunu sve se radilo da se uništi proizvodnja. Sve ono što je dobro radilo, sve je u potpunosti rasprodano i uništeno u privatizaciji. Na djelu je bila prava pljačka narodne imovine. Poseban doprinos tome rasturanju dala je politika. Zna se zašto – da se Srbi ne bi vratili i imali radna mjesta. Ta je stvar istinita i jasna. U tim nekadašnjim tvornicama ne radi danas nitko, ne služe čak ni za skladišta, a naša mladost nema gdje raditi. Ako se ovako nastavi, bit će džabe i poduzetničke zone i naša želja i istrajnost da ostanemo na ovim područjima. Zainteresiranih poduzetnika za pokretanje proizvodnje na našem prostoru ima, ali sadašnjim gazdama to se ne isplati, jer očekuju velike, basnoslovne sume novaca. Jednog dana će ih i dobiti, ali bojim se da tada neće više biti naše mladosti, ističe načelnik Krnjaka Rade Kosanović.

Industrijski div za banijski gradić Glinu bila je istoimena pamučna industrija «Glina» izgrađena 1962. godine. Zapošljavala je 1.600 radnika.

- Sve što je u Glini stvoreno, stvorila je pamučna industrija, ulagala je u grad, u stambene zgrade, u prometnice. Nedaleko od pamučne industrije bila je smještena i prehrambena industrija koja je također pred rat neposredno modernizirana i sa svojim kruhom hranila je područje od Velike Kladuše do Zagreba, sjeća se zlatnog doba Gline zamjenik gradonačelnika Đuro Stojić.

Mrtav grad

Proces uništavanja otpočeo je sramotnom pljačkom poslije Oluje, a krunisan pod ozakonjenom pljačkom i prevarom preko Fonda za privatizaciju. U godinama nakon Oluje pamučna industrija radila je sa znatno manjim kapacitetima i ubrzo početkom 2000-tih otišla u stečaj kojeg su zatražili sami radnici zbog lošeg poslovanja i neisplata plaća. Tadašnji radnici nadali su se nekom preustroju jer u sve oštrijoj konkurenciji koja je stizala s Dalekog istoka i sa sve manjim tržišnim prostorom, nisu imali nikakve budućnosti.  

Po glinskim kuloarima pričale su se tada mnoge lijepe priče kao na primjer da će «Glinu» kupiti i nastaviti s proizvodnjom čuveni Beneton. Međutim, bez iskrene državne pomoći i poduzetničke injekcije, glinska stvarnost je išla u sasvim drugom smjeru, krupnim koracima unazad. Pamučna industrija je rasprodana, a njeni novi strojevi završili su čak u Pakistanu gdje su prodani za ništa.

No, nije samo u Glini industrija uništena, devastirana, rasprodana i raseljena, nego i nekadašnje bolnica koja je raspolagala sa svim bolničkim odjelima, kirurgijom, porodilištem…. Čak je za vrijeme rata opremljena s najnovijom uređajima uključujući i najsuvremenije aparate za dijalizu. Poslije Oluje, bolnica je ispražnjena, a aparati koji su nabavljeni za glinsku bolnicu, premješteni su u sisačku.

- Danas je Glina mrtav grad, a devastirane hale gradovi duhova, a nekada su nama radnicima značile kruh i mnogo više od toga. Često čujemo da su te tvornice i bolnice uništene u ratu, što je velika laž i mazanje očiju hrvatskoj javnosti. Istina je da su svi industrijski pogoni za vrijeme rata sačuvani i nisu bili oštećeni. Strojevi su bili vrući sve do zadnjeg dana, ističe zamjenik gradonačelnika Đuro Stojić.
Sedamnaest godina na rubu ljudskog preživljavanja i civilizacijskog dostojanstva, uništeni i devastirani krajiški tvornički pogoni nijemi su svjedoci sprege planske politike i organizirane pljačke provedene kroz privatizaciju. Poslije svega, u vremenu zatvaranja industrijskih giganata od državnog značaja, jedna, zaboravljena, za državu očito nebitna mala krajiška industrija, ne treba se nadati uskrsnuću. Kažu, cilj opravdava sredstvo, no da li i po cijenu tolike štete?

Komentari: